Dubrovačka trilogija

By Ivo Vojnović

Dubrovačka trilogija is a play written by way of a Croatian author Ivo Vojnović.

Triptih Iva Vojnovića nastao u Dubrovniku u periodu od 1895. do 1901. godine, najuspjelije djelo ovog pisca koje govori od padu Dubrovačke Republike, jedna od najljepših i najkvalitetnijih drama hrvatske književnosti uopće, „nenadmašno dramsko djelo kojim bi se ponosila svaka književnost” (Miodrag Ibrović – predgovor „Dubrovačkoj Trilogiji”, Srpska književna zadruga, 1927.)

Show description

Quick preview of Dubrovačka trilogija PDF

Show sample text content

Ide od gospara Luca do svakoga): Služite se! - Molim vas! - Hoćete li još cukara? - Evo vam beškota. - (Svak uzimlje, srka, grize. Kata ostane na dnu čekajući da svi dospiju. Razgovor što slijedi, prepliće se s kafom. ) LUCO (Mari pokazujući Luja): A ko je oni!... MARA: Kapetan pomorski; znaš - Lujo Lasić! LUCO: Lasić... Lasić!... Kmet?... MARA: Bio mu je otac. SABO (koji se približio Mari): Tad je i sin. MARA (Sabu): Pomorci nijesu kmeti, Sabo. SABO (posprdno): Da, da!... Sorbonezica! [82] (Srče kafu. ) PAVLE (pružila kafu pomorcu, tiho i tužno): Primi zadnju, Lujo.

Stari smo... (tiše): Svako godište stariji!... (Stavila mu jednu ruku na rame): Ne možeš ostat? GOSPAR NIKO (uzdrmao glavom, pak sklopio oči. Tvrdo): Ne! - GOSPOĐA MARE (k. g. , puna misli): Bit će zato što Gruž nije više... Gruž! GOSPAR NIKO (muklim prezirnim smijehom): Bacili su Lorka! GOSPOĐA MARE (zabrinuto a tiše i bliže): Nasuli su extra ispod škara?! GOSPAR NIKO (tvrd, daleko): Prisjekli su Nuncijatu!... [104] GOSPOĐA MARE (još tiše): Jesi li čuo jutros?... (Kao u strahu): Zazviždala je!... GOSPAR NIKO (glasom, kao da suho granje štropoće u vjetru): He!

I još ih vidim... i to će mi ostat do Sudnjega dana. - (Zgražajući se): Oh! kako su bili malašni... prazni!... Kako su me mrzili što im vidim grube, skrivene misli, što plazu preko čela a ne smiju ih rijet! - - Oh! a njihove oči, njihov muk, njihovi posmijesi! Sve je to govorilo, vikalo: - "Što nas držiš!... što nas svlačiš!... goli smo, goli! "... Oh!... (Stresao se vas od jada, pak se zagledao daleko i glasom još daljim): A ja ludov mislio... što?... Da moja riječ može oživiti mrtve... (sa još ukočenijim pogledom) Lazare!...

I Dvor - sve je još tu, živo - živo! Pa da sve to nestane! - pa da nam djeca zaborave i zlamen slobode - i da pođu iskat po svijetu da nam nađu ime, prava, vlast, a ne znadu da je ovo država - država!... a sve ostalo raja, pusta raja... (Od jednog do drugog s veselim entuzijazmom mladosti, ali ipak s očima punijem pitanja, sumnje, straha, da je njegova riječ nemoćna, uzaludna): Pa ako ova tisućgodišnja zemlja slobode valja da propane, a mi homo!... braćo - djeco! Eno nam lađa našijeh u portu. Ukrcajmo se, ponesimo barjak i sv.

Polako odlazi s blaženijem posmijehom. ) GOSPAR LUKŠA (sâm, zaustavio se do vrata gledajući za njome, pak se obrnuo i tromo, ostarjelo, srvano, doteturao do stôca. Tu se svalio i zagledao se začas u otvoreni record; uzeo ga te klimajući glavom, tepajući, a poražen, čita): "Smilujte se djetetu što ga nazad 24 godišta donijela majka njegova iz ošpedala. Zvala se Nika - a bila je kozica u Vaše majke. Umrla je odmah od truda i od sramote. A na smrti mi je rekla: kad u jadu bude, neka ga otac brani. lavatory me zove!

Download PDF sample

Rated 4.29 of 5 – based on 46 votes